TOPICS
Što za vas znači uspjeh? Kakvu promjenu želite?
O tome i još mnogo toga, pročitajte ispod.
01.
Definicije uspjeha postoji koliko i ljudi na planeti Zemlji.
Zašto onda želimo biti uspješni na tuđi način!?
02.
Zvuči li vam poznato:
Znamo da će nam naše ponašanje donijeti samo probleme, ali svejedno to činimo…
03.
Najčešće se želje odnose na materijalno bogatstvo, i na prvu mislimo da bi nam dobitak na lotu riješilo sve naše probleme.
Je li to zaista tako?
04.
Sve što stoji, zakržlja. Tako je i s našim resursima. Pitanje je samo jesu li oni samo malo prašnjavi ili su već zahrđali.
05.
Put najmanjeg otpora nije isto što i “linija manjeg otpora”, jer linijom manjeg otpora idemo kada znamo da nešto nije dobro za nas, kada svjesno idemo protiv sebe…
06.
Svi imamo jako puno želja, a malo ih se ostvaruje.
Zašto je tome tako?
07.
Svi pričamo o tome kako bismo željeli promjenu, a još više kako bismo voljeli da se netko drugi promijeni.
08.
One koje nas izbace na suho ili one koje nas poguraju prema većem prosperitetu?
09.
Je li to upravo bolest našeg društva?
Pripadam generaciji koja nije imala puno fotografija i snimaka, ali svaka je bila autentična i puna doživljaja.
Tuđi stavovi nas potiču na razmišljanje
Mogu ojačati naše vlastite stavove, ali i promijeniti naš pogled na svijet.
Što je za vas uspjeh?
Definicije uspjeha postoji koliko i ljudi na planeti Zemlji. Zašto onda želimo biti uspješni na tuđi način!?
Neprestano slušamo kakvi bi trebali biti i što bi trebali raditi. Gledamo kako bi trebali izgledati i kako bi se trebali oblačiti. Divimo se životima prikazanim na savršenim slikama, a ne znamo što je u pozadini. Slušamo što bismo trebali željeti i koji bi nam trebali biti ciljevi. Pratimo koliko bismo trebali zarađivati i što bi nam se trebalo sviđati.
A gdje smo tu mi!? Zar nije svrha uspjeha sreća, a ne stres!?
Danas je zaista izazovno „dekontaminirati” našu definiciju uspjeha jer smo bombardirani ciljevima konzumerizma. Više ne znamo što je naše, a što tuđe. Više ne znamo dijeliti, nego samo uzimati. Tražeći svoj put, došla sam do svoje definicije uspjeha:
„Uspjeh je živjeti život u skladu sa svojim vrijednostima koristeći svoje talente za dobrobit zajednice.”
U nekim periodima života znala sam se ljutiti na svoje talente i vrijednosti jer sam htjela neke druge koji bi trebali biti bolji. Kakva ludost! Naši talenti su nam dani kako bismo ih koristili, a ne skrivali. Ne pomažu samo „pomagačke struke”, nego svi pomažu zajednici svojom uslugom ili proizvodom. Zašto bi to uskraćivali!? Vjerojatno zbog straha od neuspjeha…
ŠTO JE ONDA NEUSPJEH?
Kada malo bolje razmislimo, neuspjeh je zapravo put do uspjeha! Koliko puta jedan znanstvenik doživi neuspjeha prije nego što dođe do otkrića i uspije!? Koliko puta je jedan bogati poduzetnik doživio neuspjeha prije nego što je postao bogat!? Koliko je puta jedan glumac bio odbijen prije nego što je doživio uspjeh!?
Zapravo ne znamo koliko nam je neuspjeha potrebno da bismo doživjeli uspjeh.
Odustajanjem se postiže neuspjeh. Odustajanjem od sebe, od svojih snova, od svojih talenata, od svojih vrijednosti, od svoje sreće.
Zato krenimo iz početka…
Što je za vas uspjeh?
Maknite se sami sebi s puta!
Zvuči li vam poznato:
Znamo da će nam naše ponašanje donijeti samo probleme, ali svejedno to činimo.
Znamo da se radi o „prokletoj ljubavi” i da je „ista priča, drugi lik”, ali i dalje trčimo za njim/njom.
Znamo da nas naši koraci vode u smjeru u koji ne želimo, ali svejedno idemo tamo.
Znamo da:
• Oko 95% našeg djelovanja i izbora odvija se prema programu usvojenom do sedme godine života.
• Oko 95% našeg uma čini podsvijest, a samo oko 5% čini svijest.
• Za podsvijest je istina i stvarnost ono što često gledamo, čujemo, mislimo, zamišljamo i osjećamo.
Kojim informacijama se najviše izlažete?
Što svjesni um prihvati kao istinitu, podsvijest počinje raditi na tome da mu dokaže da je u pravu. Na takav način stvara „proceduru” za ponavljajuće obrasce kako bi skratio vrijeme i energiju za odgovor. Podsvijest živi u bezvremenskom sada, pa su nam neki događaji bolni sada kao i prije 30 godina. Vrijeme ne liječi rane, nego njihovu bol prihvaća kao normalnu.
Koja su to uvjerenja koja vam više ne služe?
Osvještavanjem prepreka dolazimo do spoznaje zbog čega su nam one nekada služile. Možda je uvjerenje da nismo dovoljno dobri služilo kako bi nas zaštitilo od neuspjeha, a jako smo se toga bojali. Možda je uvjerenje da su bogati ljudi zli služilo tome da se zaštitimo od toga da postanemo zli pa zbog toga ne možemo postati bogati. Možda nismo mogli pronaći ljubav jer vjerujemo da ljubav boli, a mi ne želimo da nas boli. Dakle, naša uvjerenja nas uvijek štite, samo je pitanje treba li nama ta zaštita. Kada svijest shvati da to nije istina nego je istina nešto drugo, naša podsvijest će pronaći novi način razmišljanja i učinit će sve da pronađe dokaze u okolini. Stvorit će nove obrasce po kojima će automatski reagirati na sljedeće situacije i selektivno će primjećivati u svojoj okolini samo ono što je u skladu s tim novim načinom razmišljanja. Da naš mozak nije selektivan, jednostavno bismo poludjeli od previše informacija!
Napravi red u sustavu uvjerenja i napravit ćeš red u vlastitom životu.
Zar stvarno to želim?
Najčešće se želje odnose na materijalno bogatstvo, i na prvu mislimo da bi nam dobitak na lotu riješilo sve naše probleme.
Je li to zaista tako?
Jeste li razmišljali da bi vam dobitak na lotu, misleći na onaj od nekoliko milijuna nečega, donio možda i: svađe u obitelji, rastavu braka ili prekid veze, razmaženu djecu, propast zbog nemilog trošenja i loših ulaganja, gubitak pravih prijatelja, nedostatak smisla, dosadu, krađu, nedostatak svrhovitog slobodnog vremena, ljude koji vas gledaju samo kroz prizmu koristiti, proganjanje sve bliže i šire rodbine, neprestano „žicanje” novaca, smrt, otmicu članova obitelji, ovisnost, eskalaciju poroka i dr.?
Detaljan plan, hladna glava i znanje o novcu i investicijama ključni su za ovo područje, kao i poznavanje svojih vrlina i snaga, ali i svojih mana i slabosti jer…
Novac ne poboljšava naše mane i slabosti, nego ih samo još više uvećava.
Neovisno o tome koja vam je želja, pokušajte napraviti jedan eksperiment:
Zamislite sebe s željom ispred sebe. Pokušajte vizualizacijom doći do nje i vidjeti što se događa. Nailazite li na prepreke na putu? Pogledajte koje su to prepreke, možete li se suočiti s njima, znate li o čemu se radi i možete li ih prevladati. Zatim osjetite kako se osjećate, koje vam misli dolaze, koji se osjećaji javljaju. Možda se pojave i neka sjećanja koja ste zaboravili ili se pojave neke osobe. Ako nemate nikakve otpore ili ih riješite vizualizacijom, provjerite kako se osjećate kada ste došli do svoje želje, kako se želja ponaša prema vama. Vidite kako se osjećate dok živite svoju želju. Na taj način ćete znati je li ta želja za vas ili nije. Je li to nešto što zaista želite ili ono što biste trebali željeti prema mišljenju okoline. Trebate li možda još poraditi na rješavanju prepreka koje se nalaze na putu između vas i vaše želje ili ne trebate.
Ono što ne možemo vizualizirati, ne možemo ni realizirati!
Sve ono što nam je potrebno, već imamo u sebi
Sve što stoji, zakržlja. Tako je i s našim resursima. Pitanje je samo jesu li oni samo malo prašnjavi ili su već zahrđali. Možda će im trebati neko vrijeme da se ponovno aktiviraju, ali uvijek su tu i ne mogu nestati. Reanimiramo ih i krenemo…
Svi mi tijekom života prolazimo kroz određena iskustva koja su nam potrebna za rast. Često ih nazivamo problemima, a sada je popularno reći izazovima.
Izazovi ili problemi, rast je uvijek bolan, jer da nije boli, nitko nas ne bi natjerao da pronađemo unutarnju snagu za pokret i promjenu.
Najteže je kada se zablokiramo i stojimo kao santa leda s nemogućnošću pokretanja. Taj proces može trajati i vrlo dugo. Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica ili gesta da nas u trenutku probudi, a ponekad je potrebno čekati globalno zatopljenje. Ako dominantno osjećamo sram, krivnju, apatiju, tugu ili strah, znači da smo zablokirani. Tek kada počinjemo osjećati ljutnju, znači da postoji mogućnost za pokretom i izlazom iz neželjene situacije. Tu se sada otvara pitanje hoćemo li krenuti u konstruktivnom ili destruktivnom smjeru.
Što želite postići u životu?
Koji su vam resursi potrebni kako biste ostvarili ono što želite? Prisjetite se barem jedne situacije u kojoj ste taj resurs koristili. Vidjet ćete da on postoji. Prisjetite se što je dovelo do aktivacije tog resursa i kako ste se tada osjećali. Prizovite taj osjećaj i osjetit ćete ga dok ga se budete prisjećali.
Ako se nikako ne možete prisjetiti takvog trenutka, zamislite da ste u trgovini resursima i uzimate te resurse, isprobavate svaki koji vam se svidi. Osjetite njihove kvalitete i odaberite koji vam najbolje odgovara. Lagano, zar ne?
Sve je to moguće jer imamo maštu. Ona služi kako bismo shvatili kako bismo se osjećali da se nađemo u nekoj situaciji u kojoj se nikada nismo našli. Na taj način olakšava nam odluku kojim putem krenuti, a priroda tog puta je uvijek put najmanjeg otpora (Ne, nije isto kao i linija manjeg otpora. Za pojašnjenje, pročitajte sljedeću temu).
Put najmanjeg otpora
Put najmanjeg otpora nije isto što i “linija manjeg otpora”.
Linijom manjeg otpora idemo kada znamo da nešto nije dobro za nas, kada svjesno idemo protiv sebe, a ipak inzistiramo na tom putu iz straha ili uvjerenja da drugačije ne možemo ili jednostavno vjerujemo da je lakše ostati u poznatoj patnji nego krenuti prema nepoznatom ili smatramo da je lakše trpjeti nego promijeniti nešto.
Jeste li ikada vidjeli rijeku da se trudi iz petnih žila probiti kroz kamen na koji je naišla, zaustavljajući svoj tok, umjesto da ga zaobiđe? Naravno da niste! Zašto bi uzaludno trošila svoju energiju ako ima druge mogućnosti… Sigurno neće reći „strah me proći onuda pa ću radije stajati i probijati kamen”. Jer suština rijeke je teći, a ne stagnirati.
Imamo li i mi neku suštinu? Budući da postojimo, vjerojatno je imamo!
S obzirom da neprestano učimo, neprestano se suočavamo s životnim izazovima, stalno nastojimo shvatiti nešto, neprestano razmišljamo o smislu života, stalno želimo nešto, težeći realizirati neki cilj, uvijek se pojavi drugi cilj, stalno se suočavamo s preprekama, uvijek želimo još, i još, i još. Bit ćemo sretni ako samo još ovo napravimo, i još samo ovo, i još samo ovo, i tako u nedogled. Život nas neprestano gura naprijed. I kada nas malo zadrži, to je samo zato da bismo nešto riješili sami sa sobom i krenuli naprijed još brže. Život jednostavno teče, i teče. Neminovno postajemo sve stariji. Ne možemo zaustaviti apsolutno ništa, možemo se samo opirati i patiti ili jednostavno teći.
Otpori se stvaraju kada ne želimo prihvatiti određene životne okolnosti. Ali što ih više ne prihvaćamo, to ćemo više stagnirati i tražiti načine kako da postanu drugačije od onoga što jesu, bez mogućnosti pronalaska učinkovitog rješenja. Možemo ih uljepšavati, možemo ih negirati, možemo se ljutiti na njih, ali one su tu i bit će tu dok ih ne prihvatimo i odlučimo krenuti dalje.
Pronalazak učinkovitog rješenja znači razumjeti lekciju i krenuti dalje, pronaći najbolje rješenje u datim okolnostima. I ne trebamo se brinuti ako nismo sigurni jesmo li dobro naučili lekciju, jer ako nismo, ionako će nam se ponovno dogoditi nešto slično gdje ćemo ponovno imati mogućnost naučiti, i tako sve dok ne naučimo. Što se više opiremo, to život postaje sve teži i teži.
Put najmanjeg otpora je zapravo kada se uskladimo sa svojim životnim tokom. To je situacija u kojoj smo povezani sa sobom i slušamo sebe, a istovremeno smo opušteni i puni povjerenja. To je trenutak kada krenemo u svojem smjeru i odjednom se na tom putu otvaraju vrata koja prepoznajemo kao priliku kroz koju trebamo proći.
Svatko od nas posjeduje svoj unutarnji kompas. Pitanje je samo koliko smo udaljeni od njega zbog različitih otpora, obveza, odgoja, kulture, brzine života i slično. Tek kada shvatimo što je za nas uspjeh, prepoznamo otpore na putu prema njemu, jasno definiramo što uistinu želimo te prepoznamo naše resurse, možemo pronaći rješenja. Tek tada primjećujemo „znakove na putu” i nastavljamo svoj put prema promjeni u željenom smjeru.
Najbrže rješenje smišljeno u panici, leteći kao „muha bez glave”, dovodi nas ponovno na početak, uz puno utrošene energije. Tada nam od iscrpljenosti treba još vremena za odmor, pa tek onda možemo krenuti u komunikaciju s našim unutarnjim kompasom i nastaviti našu putanju.
“Stati na loptu” je najbrži put prema uspjehu.
Želja bez odluke ostaje samo želja
Svi imamo jako puno želja, a malo ih se ostvaruje.
Zašto je tome tako?
U prirodi je čovjeka da stalno nešto želi. Te želje su nam toliko lijepe da bi bilo šteta da nam se ostvare! Onda više ne bi bile želje, nego puka realnost. A što bi onda!?
Vrlo često se događa da ne ostvarimo svoje želje jer ne znamo što bismo radili nakon te želje. Drugim riječima, ne znamo što bi nakon te želje poželjeli. Realizacija prve želje pokreće želja za drugom željom, koju ćemo željeti nakon što se ostvari ona prva.
Svi mi, dakle, težimo nečemu. Moramo imati nešto ispred nosa da bismo hodali, pa makar to bila samo mrkva!
Kod ostvarenja želja, ili kako se popularno kaže – manifestiranja, bitno je pregledati sve bilježnice i zapise u kojima smo zapisali naše želje. Trebamo se prisjetiti što smo nekada sve željeli, a sada više ne želimo jer se, iako toga nismo svjesni, trudimo realizirati želje prema nekom našem redu. Ukoliko je nešto realizirano, zahvalimo se. Ako nešto više nije aktualno, obrišimo. Ako je nešto i dalje aktualno, prisjetimo se. Ako sada želimo nešto drugo, zapišimo ili izrecimo. Na taj način uvodimo red u svoj um i oslobađamo prostor za realizaciju želja koje su aktualne.
Maštanjem o njima ispitujemo bi li nam one ispunile našu svrhu i smisao, a odluku donosimo kada smo uvjereni da bi.
Kada malo bolje razmislim, ispunjava se ono što nam treba, a ne ono što bismo mi htjeli.
Čak i kada jednom odlučimo, a odlučujemo jer mislimo da će nam ostvarenje želje ispuniti našu svrhu i smisao, možemo u tome pogriješiti. Tada ili shvatimo putem da to nije zapravo ono što želimo ili uvidimo tek kada ostvarimo želju da nije ono što mi uistinu želimo.
U tom slučaju se ponovno vratimo na početak i zapitamo se: što je za mene uspjeh?
Promjena jedina sigurna jest, samo je pitanje kakva!?
Svi pričamo o tome kako bismo željeli promjenu, a još više kako bismo voljeli da se netko drugi promijeni. E pa, kada iscrpimo sve mogućnosti kako bismo promijenili druge, i naravno, u tome ne uspijemo, tek tada pokušamo s nama samima. Svi se mijenjamo samo kada nemamo drugog izbora ili kada to stvarno želimo. Drugi nam mogu pomoći samo kako bi nam olakšali put, a ne kako bi ga umjesto nas prošli.
Za promjenu je potrebno da nas nešto potakne, a za to služe životni izazovi i osobe koje nas nerviraju. Ali ako smo rođeni kvadratni, sigurno nećemo umrijeti okrugli! Ono što možemo promijeniti jest način na koji reagiramo na situacije i osobe, početi koristiti naše unutarnje resurse, biti svjesni naših mana, razvijati svoje vrline, početi koristiti svoje potencijale i živjeti život u skladu sa samima sobom.
Danas je jako popularno „raditi na sebi” pa jako puno osoba padne u zamku i radi na sebi jer misli da im se neće događati neke „loše” situacije jer su na „višoj vibraciji od drugih”. To naprosto ne može biti točno. Izazovi se događaju svima, i onima koji rade na sebi i onima koji to ne čine, samo je pitanje kako se nosimo s njima. Nijedna terapija, tehnika, metoda nije loša sama po sebi, loša je ako ju koristimo u krive svrhe i ako pretjerujemo. Bez preuzimanja odgovornosti za vlastiti život, „rad na sebi” nam može služiti i kao izgovor za neuspjeh: „Nisam ja jadan/a kriv/a nego su krivi roditelji, odgoj, zvijezde, karma, sudbina, prošli životi, i td.”.
Zdravo je odabrati terapeuta za kojeg mislimo da nam može pomoći u rješavanju trenutnog izazova te nakon provedene terapije zaustaviti se i promatrati učinke, vidjeti kako reagiramo na situaciju zbog koje smo potražili pomoć.
Nezdravo je stalno „raditi na sebi” bez prestanka na temama koje nisu trenutno aktualne nego postanu aktualne jer neprestano kopamo po njima hodajući po radionicama i terapijama. Analiziranjem problema, nedostataka, mana i ostalih „nečistoća” koje svi mi imamo, neprestano izvlačimo još više toga. Na taj način jednostavno ne možemo biti „pozitivni” niti „više vibracije od drugih” jer ostajemo stalno u problemima kojih ima beskonačno puno, i tome nema kraja. Takvo traženje pomoći je siguran ulazak u pakao ovisnosti „rada na sebi” gdje se sav slobodan trenutak i novac troše na „poboljšanje sebe”, a život se vidljivo raspada i postaje sve gori. To se onda naravno pripisuje procesu „rada na sebi” i tako u krug.
Zato je iznimno bitno kome se obratiti za pomoć i koji nam je motiv: izbjegavanje suočavanja s izazovima, traženje izgovora za neuspjeh, prebacivanje odgovornosti za vlastiti život na drugoga ili poboljšanje svoje kvalitete života? Uvijek dolazi do neke promjene, samo je pitanje kakve…
Promjena nije ništa drugo nego iskorak iz kemijsko-emocionalnih ovisnosti tijela. Možemo ju definirati i kao apstinencijsku krizu od uobičajenog načina funkcioniranja. Naravno, u takvim situacijama teško je ustrajati i ne odustati. Zato postoje facilitatori koji u tome mogu pomoći. To mogu biti prijatelji ili partner, a ponekad je ipak potrebna stručna osoba. Je li ta promjena dobra za vas, znat ćete samo ako zastanete, pogledate oko sebe i poslušate što vam govori vaš unutarnji kompas.
Nitko za naše životne izazove nije kompetentniji od nas samih. Drugi mogu biti samo facilitatori, a ne „rješavači” naših problema.
Tko su osobe koje nas vode prema promjeni?
One koje nas izbace na suho ili one koje nas poguraju prema većem prosperitetu?
Svi mi smo više ili manje podložni slušati druge jer mislimo da drugi bolje znaju. Povodimo se za onim što izgleda izvana, ne znajući što drugi proživljavaju sami sa sobom. Mišljenje drugih nam je bitno jer smo društvena bića i to ne možemo promijeniti, ali možemo odabrati čije mišljenje ćemo uzeti u obzir i što ćemo s njime napraviti.
1. Prvo valja provjeriti s kim smo okruženi
Zapitajte se nalazite li se možda na sceni priče „Carevo novo ruho”.
Nisam stručnjakinja za umjetnost, ali volim promatrati ljude koji isto nisu stručnjaci za umjetnost, ali se kao dive nekom djelu iako im se vidi na licu da im se uopće ne sviđa. Prisjetila sam se tako jednog koncerta free jazza koji je već sam po sebi specifičan i rekla sam na glas da mi njihova glazba struže po živcima u mozgu. Svi su me naravno opomenuli jer se to ne smije reći za vrhunske glazbenike. Na kraju su i sami ti glazbenici rekli da su bili raštimani jer nisu dugo zajedno vježbali i imali koncerte. A cijela publika je pljeskala i pravila se da uživa!
Po prirodi, čovjek teži biti prihvaćen u zajednici jer nekada, ako nisi bio dio zajednice, vrlo si malo šanse imao za preživljavanje. Danas nećemo umrijeti ako kažemo da nam se nešto ne sviđa ili da nam nešto nema smisla! Danas imamo puno više zajednica koje možemo birati, a možemo odlučiti biti i dio više zajednica odjednom, ako to za nas ima smisla.
Pokušamo dokučiti koji je, na primjer, smisao postojanja javnih ustanova. One bi prvenstveno trebale biti na usluzi krajnjim korisnicima. A što se zapravo događa? Vrlo brzo organizacije postanu same sebi svrha! Korisnici samo smetaju u realizaciji njihove samodostatnosti. Zato imamo osjećaj da ih moramo moliti, usput i moliti Boga da dobijemo uslugu za koju ih plaćamo. Za koju ih MI plaćamo! Zar nije to nevjerojatan apsurd?!
Ako primjećujete apsurdnost vašeg okruženja, vjerojatno niste ludi nego samo razmišljate svojom glavom. Takva okruženja će vas pokušati utišati, umanjiti, opomenuti, izbaciti, kazniti i sve ono što je potrebno kako bi zaštitili svoje postojanje takvim kakvo jest. I ne, niste produhovljeni ako prihvaćate svačije ponašanje i pitate se što nije dobro s vama jer ste navodno to “privukli” u svoj život. Vi imate pravo i mogućnost birati s kim i s čim ćete se okružiti!
Ako primjećujete da se nalazite u maloj čašici vode, a još pri tome izustite „Car je gol!, okolina će vam malo po malo početi oduzimati vodu i ostati ćete na suhom sve dok ne odlučite otići ili prikloniti se većini. Na vama je odluka.
2. Jesu li osobe koje vas vode prema promjeni vjerodostojne?
Pretpostavimo da ste u nedoumici ostati s partnerom/icom ili ne. Ako se družite s osobama koje su okorjeli “solo igrači” jer imaju negativno mišljenje o vezama i strah od istih, naravno da vam se može činiti da je bolje ostaviti partnera. Ako se pak družite s osobama koje smatraju da odnosi trebaju biti loši jer je to tako normalno, naravno da vam se može činiti da je bolje ostati s partnerom. Ako vam je već bitno čuti tuđe mišljenje, bilo ono stručno ili ne, osigurajte se barem da su te osobe zadovoljne svojim statusom, bilo da su sami ili u vezi.
S obzirom da imamo tendenciju vjerovati više „stručnjacima” nego sebi, trebamo uvijek provjeriti živi li ta osoba to što govori i ne povoditi se „šupljim pričama”. Onaj tko zaista ima što za ponuditi, nema potrebe za dodatnim uljepšavanjem.
3. Što želite čuti?
Unatoč svim utjecajima, ipak znamo što želimo čuti, pa nerijetko odemo baš kod tih osoba koje će nam potvrditi naše mišljenje ili učvrstiti našu odluku. Trebamo se zapitati je li to zaista za naše dobro ili to činimo iz straha od nečega? Ako zaključimo da je to za naše dobro, strategija potvrde istomišljenika može biti odlična strategija, ali ako nije, riskiramo cijeli život potratiti u pravljenju istih grešaka.
4. Čiji je to život?
Hoće li ljudi, na primjer, na poslu moći nastaviti živjeti ako se mi razbolimo? Naravno da hoće! Reći će: „A jadan/jadna, baš mi je žao, bio/bila je tako dobra osoba, uvijek se brinuo/brinula da napravi posao kako treba i da svima udovolji!” i nastavit će svoj život.
Na mom bivšem poslu, kada bi netko ozbiljno obolio, objavila bi se njegova slika na ulazu u menzu s tekstom da se skuplja novac za pomoć. Toliko sam se grozila pomisli da se nađem i ja na vratima menze da sam pronašla način kako otići.
Ponekad nam je dovoljna jedna rečenica da nas pokrene, ponekad je potrebna tišina, ponekad pomoć stručnjaka, ali jednom kada uskočimo u more prosperiteta, trebamo početi plivati jer ako ne, utopiti ćemo se.
Promjene se mogu dogoditi jedino poduzimanjem AKCIJE.
Super je i meditirati, i raditi na sebi, i ići na radionice i razmišljati o smislu života, ali do određene granice. Bez poduzimanja akcije, one postanu same sebi smisao. Puno je ljudi koji cijeli život „rade na sebi”, a uvijek se nalaze na istom mjestu i neprestano razmišljaju o tome što još trebaju riješiti kako bi se poboljšali i tek onda bili spremni zakoračiti u promjenu, pa do te promjene ne dođe nikada.
Tu se baš lijepo uklapa ona fraza: „Pomakni se, nisi stablo!”
Uvijek sretni, uvijek lijepi i svi možemo biti sve!
Je li to upravo bolest našeg društva?
Pripadam generaciji koja nije imala puno fotografija i snimaka, ali svaka je bila autentična i puna doživljaja.
Pripadam generaciji koja se veselila kada bi dobila Kinder Jaje ili Big Babol, koja nije imala puno programa na televiziji, koja nije imala more igračaka, a razderana koljena su bila normalna pojava.
Pripadam generaciji koja se povjeravala svojim prijateljima i razgovarala o svojim problemima, i nije morala glumiti vječnu sreću.
Pripadam generacija u čije vrijeme su se još uvijek problemi zvali problemi, a rješavali su se kao izazovi. Danas se problemi zovu izazovi, ali zbog glumljenja vječne sreće, postaju ogromni problemi.
Pripadam generaciji koja nije morala imati na sebi etiketu da bi se osjećala dobro, koja nije morala imati luksuznu ogromnu kući da bi pozvala prijatelje na druženje.
Pripadam generaciji u kojoj nisu svi imali odlične ocjene, već ocjene prema zaslugama i to smo znali cijeniti.
Pripadam generaciji koja je jako dobro znala tko je, i nismo nikada razmišljali o tome da bismo htjeli postati ono.
Pripadam generaciji koja je znala da pripada ljudskoj vrsti i da ne možemo postati pas, mačka ili nešto treće.
Unatoč svoj materijalnoj oskudici i svim ograničenjima, ne sjećam se da je itko iz naše generacije konzumirao psihofarmake, imao anksiozno – depresivni poremećaj (dijagnoza koja je jako popularna danas) ili pokušao suicid.
Danas… danas je čudno ako u jednom razredu nitko nema nikakvu psihijatrijsku dijagnozu. Sve je više ljudi depresivno, a nikad ljepše i sretnije fotografije nismo imali.
Živimo u sve većim kvadratima i u sve ljepšim prostorima, ali ti prostori nikada nisu bili prazniji.
Imamo hrane u izobilju, a mi se ubijamo popularnim dijetama koje osmisli neki samoprozvani stručnjak za prehranu.
Imamo sve igre ovoga svijeta, a djeca umiru zbog TikTok izazova.
Imamo dostupno sve moguće znanje, a za neke je Zemlja ravna!?
Nikada nije bio veći prosjek u školi, nikada se više djeca nisu hvalila, a zbog najmanje frustracije ili neuspjeha, djeca su počela ubijati.
Što nam se to dogodilo?
Je li upravo moda „uvijek sretni, uvijek lijepi i svi možemo biti sve” zaslužna za to?
Danas se pokušava plasirati kao normalno sve ono što je nemoguće, a mi smo nikad bolesniji i u lošijem psihofizičkom stanju.
Nije ni normalno ni zdravo, a ni moguće stalno biti sretan iz jednostavnog razloga što je to suprotno našoj biološkoj i neurološkoj konstrukciji. Nemoguće je izgledati kao kompjuterski izrađen lik, jer smo ljudi, a ne roboti. Nemoguće je postati bilo što što poželimo, jer svi imamo različite talente, različite intelektualne sposobnosti i različito znanje. Nemoguće je postati životinja, jer smo se rodili kao ljudi. Možemo postati poput, nalik, ali uvijek ćemo biti loša replika onoga što nikada ne možemo postati.
Dostizanje nemogućeg je očito zajednički nazivnik današnjeg društva. Dok ne prihvatimo svoju prirodu i ograničenja koja idu uz to, sve ćemo više biti bolesni i nezadovoljni. Sve više ćemo inzistirati da nenormalno postane normalno. Sve više ćemo biti frustrirani jer ne možemo dostići nedostižno. A tako smo si lijepo željeli: živjeti u sreći i obilju.